1 Stoga ostavimo osnovno učenje o Hristu i okrenimo se zrelosti, ne postavljajući opet temelj pokajanjem za dela koja vode u smrt[a] i verom u Boga, 2 učenjem o krštenjima, o polaganju ruku, o vaskrsenju mrtvih i o večnom sudu. 3 I to ćemo učiniti ako Bog dâ.
4 Jer, nemoguće je one koji su jednom bili prosvetljeni, koji su okusili nebeski dar, koji su imali udela u Svetome Duhu 5 i koji su okusili dobrotu Božije reči i sile budućega sveta, 6 pa otpali, ponovo dovesti do pokajanja, kada oni sami ponovo raspinju Sina Božijeg i izvrgavaju ga ruglu.
7 Zemlja koja se napila kiše što na nju često pada i koja rađa biljke korisne onima za koje se i obrađuje, prima Božiji blagoslov, 8 a ona koja donosi trnje i čičkove, ne vredi ništa i blizu je prokletstvu – na kraju će biti spaljena.
9 Iako ovako govorimo, dragi naši, uvereni smo za vas da ste bolji i da vam predstoji spasenje. 10 Jer, Bog nije nepravedan, pa da zaboravi vaše delo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu tako što ste služili i služite svetima. 11 A mi želimo da svaki od vas do kraja pokaže istu revnost za ispunjenje nade, 12 da se ne ulenjite, nego da se ugledate na one koji verom i strpljivošću nasleđuju obećano.
Izvesnost Božijeg obećanja
13 Jer, kada je Bog dao obećanje Avraamu, pošto nije imao nekim većim da se zakune, zakleo se samim sobom, 14 rekavši: „Zaista ću te blagosloviti i silno umnožiti.”(A) 15 I Avraam je, strpljivo čekajući, primio obećano.
16 Ljudi se zaklinju većim od sebe, a zakletva potvrđuje ono što je rečeno i završava svaku raspravu. 17 Zato se i Bog, želeći da naslednicima obećanja što jasnije pokaže nepromenljivost svoje odluke, poslužio zakletvom, 18 da preko dveju nepromenljivih činjenica, o kojima je nemoguće da bi Bog slagao, budemo silno ohrabreni mi koji smo pobegli da dohvatimo nadu koja nam je ponuđena. 19 Tu nadu imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše koje ulazi iza zavese, 20 onamo gde je Ješua kao preteča ušao za nas i postao Prvosveštenik doveka po redu Melhisedekovom.