1 Josif ode i reče faraonu: „Moj otac i braća, sa svojom sitnom i krupnom stokom i sa svim što imaju, stigli su iz Hanaana i eno sada su u gošenskom kraju.”
2 Onda povede petoricu svoje braće i dovede ih pred faraona.
3 Faraon upita njegovu braću: „Čime se bavite?”
„Mi, tvoje sluge, pastiri smo”, odgovoriše mu oni, „kao što su to bili i naši preci.”
4 A rekoše mu i ovo: „Došli smo da izvesno vreme živimo ovde, jer je glad u Hanaanu strašna i nema paše za stada tvojih slugu. Zato, molimo te, dozvoli nama, svojim slugama, da se nastanimo u gošenskom kraju.”
5 Faraon reče Josifu: „Došli su ti tvoj otac i braća. 6 Egipat ti je na raspolaganju: nastani svog oca i braću u najboljem kraju zemlje. Neka žive u gošenskom kraju. A ako znaš da među njima ima sposobnih, postavi ih za nadglednike moje stoke.”
7 Onda Josif uvede svog oca Jakova i dovede ga pred faraona.
Jakov blagoslovi faraona, 8 a faraon ga upita: „Koliko imaš godina?”
9 Jakov mu odgovori: „Godina moga lutalačkog života ima sto trideset. Malo ih je i teške su, i ne dostižu broj godina života mojih praotaca.”
10 Tada Jakov blagoslovi faraona i ode.
11 Tako Josif nastani svog oca i braću u Egiptu i dade im imanja u najboljem delu zemlje, u Ramzesovom kraju, kao što je faraon zapovedio. 12 Josif snabde hranom svog oca i braću i sve ukućane svog oca prema broju nejači.
Posledice gladi
13 Nigde na celom onom području nije bilo hrane, jer je glad bila vrlo teška, pa se Egipat i Hanaan iznuriše od gladi. 14 Josif je sakupljao sav novac kojim je narod Egipta i Hanaana kupovao žito i donosio ga je u faraonov dvor.
15 Kada je nestalo novca u Egiptu i Hanaanu, svi Egipćani dođoše Josifu i rekoše: „Daj nam hrane. Zašto da pomremo tebi naočigled? Novca više nema.”
16 „Onda doterajte svoju stoku”, reče Josif. „Daću vam hranu u zamenu za vašu stoku pošto više nemate novca.”
17 I oni doteraše Josifu svoju stoku, a on im dade hranu u zamenu za njihove konje, stada sitne stoke, stada goveda i magarad. Te godine ih je prehranio hranom koju je zamenio za svu njihovu stoku.
18 Ta godina prođe, a sledeće godine oni mu opet dođoše i rekoše: „Ne možemo da sakrijemo od tebe, gospodaru, da nemamo novca i, pošto naša stoka pripada tebi, više ništa nije ostalo za tebe, gospodaru, osim nas samih i naše zemlje. 19 Zašto da tebi naočigled propadnemo i mi i naša zemlja? Kupi nas i našu zemlju u zamenu za hranu, pa ćemo zajedno sa svojom zemljom postati faraonovi robovi. Daj nam semena, da preživimo, da ne umremo i da zemlja ne opusti.”
20 Tako Josif kupi svu obradivu zemlju u Egiptu za faraona. Svi Egipćani prodadoše svoje njive, jer ih je glad strašno pritisnula. Zemlja postade faraonova, 21 a narod s kraja na kraj Egipta postade njegovo roblje. 22 Nije kupio jedino obradivu zemlju koja je pripadala sveštenicima, jer su oni dobijali redovan prihod od faraona i od njega su živeli, pa zato nisu prodavali svoju zemlju.
23 Josif reče narodu: „Pošto sam danas za faraona kupio vas i vašu zemlju, evo vam seme, pa zasejte zemlju. 24 Ali, kada se bude ubirala letina, jednu petinu dajte faraonu, a četiri petine neka ostanu vama kao seme za njive i kao hrana za vas, vaše ukućane i nejač.”
25 A oni rekoše: „Spasao si nam život. Pošto si nam se smilovao, gospodaru, bićemo faraonovi robovi.”
26 Tako Josif donese uredbu o zemlji u Egiptu, koja i danas važi, da petina letine pripada faraonu. Samo zemlja sveštenikâ nije postala faraonova.
Jakovljeva poslednja želja
27 Izraelci se nastaniše u Egiptu, u gošenskom kraju, i tamo stekoše posed. Bili su plodni i silno se namnožili.
28 Jakov je živeo u Egiptu sedamnaest godina, pa tako broj njegovih godina dostiže sto četrdeset sedam.
29 Kada se primaklo vreme da Izrael umre, on pozva svog sina Josifa i reče mu: „Učini mi ovu milost: stavi mi ruku pod bedro i obećaj da ćeš mi pokazati ljubav i vernost: Nemoj da me sahraniš u Egiptu. 30 Kada umrem, iznesi me iz Egipta i sahrani me tamo gde su sahranjeni i moji očevi.”
„Učiniću tako kako kažeš”, reče Josif.
31 „Zakuni mi se”, reče, i Josif mu se zakle.
Tada se Izrael pokloni Bogu na uzglavlju svoje postelje[a].