
U hrišćanstvu se veruje da je Bog večito, vrhovno biće koje je stvorilo i održava sve stvari. Većina hrišćana veruje u monoteističku, trinitarnu koncepciju Boga. Ta koncepcija je i transcendentna (u potpunosti nezavisna od materijalnog univerzuma) i imanentna (uključena u materijalni univerzum).
Većina hrišćana veruje u jednoga Boga Oca, i u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog i u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornog, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi.
Hrišćanska učenja o transcendenciji, imanenciji i uključenosti Boga u svet i njegovoj ljubavi prema čovečanstvu isključuju verovanje da je Bog iste supstance kao i stvoreni univerzum. To predstavlja odbacivanje panteizma. Međutim, prihvataju da je Bog Sin hipostatski preuzeo ljudsku prirodu. Postao je čovek u jedinstvenom događaju poznatom kao „Ovaploćenje”.
Bog Otac (grč. Θεός Πατήρ, lat. Deus Pater), u hrišćanstvu, prvo je lice Svete Trojice, tj. prva od tri ipostasi Boga. On je tvorac neba i zemlje – svedržitelj, i svega vidljivog i nevidljivog. Bog Otac je načelo jedinstva Svete Trojice.
Dogma o Bogu Ocu zapisana je u prvom članu Nikejskog simvola vere:
“Verujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.”
Teološka disciplina koja se bavi proučavanjem Boga Oca kao prve ipostasi Svete Trojice zove se paterologija ili patriologija. Paterologiju, odnosno patriologiju ne bi trebalo mešati sa patrologijom, odnosno patristikom.
Otac od večnosti rađa Sina i ishodi Svetog duha kako uči Hrišćanska dogmatika. Otac je uzrok u Trojici, što nikako ne znači da je postojao pre Sina i Duha Svetoga. Pravo postojanje Oca je samo kao Oca Sinu i Oca Duhu. Crkva veruje u jednog Boga (jednu suštinu), koji je u tri savršene ipostasi (trima savršenim licima).
Sva tri lica — Otac, Sin i Sveti Duh — u Svetoj Trojici imaju jednu i istu suštinu.Dakle Otac nije neki drugi bog u odnosu na Sina, koji se rađa od Oca, i na Svetog duha koji iz njega ishodi. Prema tome pravoslavna teologija stavlja jedinstvo i trojičnost Božju na isti nivo. Razlika među božanskim licima (ipostasima) zasniva se samo na razlici njihovih ličnih svojstava.
Lično svojstvo
Svaki od tri ipostasa Boga ima svoje lično svojstvo.
Svojstvo Oca je nerođenost. Otac je izvor (trojičnih odnosa) iz kojeg ipostasi dobijaju svoj određeni karakter. On, kao prva hipostaza u Svetoj Trojici, je po svojoj ličnoj prirodi bespočetan, bezuzročan, nestvoren, nerođen; on je Bog sam od sebe, dok Sin i Sveti Duh proizlaze bespočetno i večno od Oca — jedinstvo Svete Trojice održava monarhija Oca.







Bog Sin – ovaploćeno drugo lice Svete Trojice. Bogočovek, cenralna ličnost Novog Zaveta, davalac i začetnik novog saveza između Boga i čoveka. Njegov svekoliki ovozemaljski život i rad, posebno Ovaploćenje, Raspeće, Vaskrsenje i Vaznesenje znače za Hrišćane svespasiteljno delo iskupljenja od greha. Ovo znači i spasenja celog ljudskog roda.
Ime Isus je grčki oblik jevrejskog imena Jahošua – oblik složenice „Jeho-“ i „šua“: Skraćeno Jeho- (יְהוֹ) označava ime Boga יהוה (tetragramaton JHVH, skraćeno JAH). Šua – שׁוּעַ je imenica koja znači „vapaj za pomoć“, „poziv za spasenje“, što će reći, uzvik koji se daje kada je potrebno spasavanje. Doslovno značenje skraćenice Ješua znači Spasitelj.
Zvanje Hristos potiče od grčke reči χριστός (Hristos), što znači „pomazanik“. Reč je izvedena od grčkog glagola χρίω (Hrio), što znači „pomazati“. U grčkoj Septuaginti, χριστός je bila semantička pozajmica koja se koristila za prevod hebrejskog מָשִׁיחַ (Mašiah doslovno Mesija i znači, pomazani“. (Jovan 1,41)
Da bi se razlikovao od drugih sa istim imenom, uz njegovo ime dodaje se geografsko određenje: iz Nazareta Galilejskog (Mt 21,11; Mk 1,9),iz Nazareta (Jovan 1,45; 18,5,7; Dela Apostolska 2,22,32,36), ili Nazarećanin (Mk 1,24; 10,47; Lk 24,19).
Grčko Ime Isus tj. jevrejsko Ješua jeste lično ime našeg Gospoda, a titula Hristos dodaje se da bi se on identifikovao sa obećanim Mesijom. Verovanje da Isus jeste Gospod je najdrevnije hrišćansko verovanje (Rim 10,9; 1 Kor 12,3; 2 Kor 4,5,14; Kol 2,6; 1 Petr 1,3; Lk 23,42).
On otelotvorenje Reči Božije. Pošto je Reč postala telo, On je čovečanstvu otkrio Božju istinu i milost, nudeći put ka spasenju i večnom životu.
Tokom svoje zemaljske misije, Isus tj. Ješua je dao sedam značajnih izjava, izražavajući svoj božanski identitet i svrhu. U isto vreme on je bio sluga i car, žrtveno jagnje i dobri pastir, Sin Božiji, i “Sin Čovečji”. Neke od izjava, kao što su „Ja sam hleb života“ i „Ja sam put, istina i život“, ilustruju Njegovu ulogu kao izvora duhovne hrane, vođstva i večne nade.
Ješua je ispunio proročanstva i pokazao svoje božanstvo kroz svoja učenja, čuda, smrt i vaskrsenje. Kao Mesija, Ješua nudi otkupljenje, oproštenje i obećanje večnog života, budući da je Sin Čovečiji i Sin Božiji, Car nad Carevima i Gospodar nad Gospodarima, Sudija živima i mrtvima, koren Davidov, Početak i Kraj, Prvi i Poslednji – Alfa i Omega.



U hrišćanstvu, treće je lice Svete Trojice, jedna od tri ipostasi u hrišćanskom poimanju Boga. Pojam Svetog Duha je proistekao iz grčke reči pneuma (grč. πνεβμα) koja se prevodi kao duh, ili jevrejske fraze רוח קודש (Ruah Kodeš), koja se prevodi kao Sveti Duh. Prema slovu Novog zaveta, Sveti duh se naziva i Duh Istine ili Paraklit (Utešitelj). Teološka disciplina koja se bavi proučavanjem Svetog duha kao treće ipostasi Svete Trojice naziva se pneumatologija.
Prema učenju Novog zaveta i izvornom crkvenom predanju, Sveti duh nije apstraktna, odnosno bezlična sila već stvarni Bog, treće lice Svete Trojice, jednosuštan Ocu i Sinu.
Sveto Jevanđelje po Jovanu (Jn. 15:26) svedoči da je Isus Hristos poručio svojim sledbenicima: “A kada dođe Utešitelj, Koga ću vam poslati od Oca, Duh Istine, Koji od Oca ishodi, On će svedočiti za Mene”.
Hristove reči o ishođenju Svetog duha od Oca ugrađene su u osmi član Nikejsko-carigradskog simbola vere. Takvo pneumetološko učenje slede sve crkve koje pripadaju vaseljenskom Pravoslavlju, sve crkve koje pripadaju orijentalnom pravoslavlju, kao i sve crkve koje su nastale iz drevne Crkve Istoka.
Nasuprot njima, sledbenici katolicizma smatraju da Sveti duh ishodi ne samo od Oca, već i od Sina (Filioque). U tome se ogleda glavna teološka razlika između katolicizma i svih tradicionalnih istočnih crkava.
Stari zavet sadrži nekoliko referenci koje ukazuju na to da Sveti Duh govori kroz proroke. Evo nekoliko primera:
– „Duh Jehove kroz mene je govorio, reč njegova bila mi je na jeziku. Bog Izraelov progovori, Stena Izraelova mi reče:
2. Samuilova 23:2
– „Mnogo godina si bio strpljiv s njima, opominjao ih svojim Duhom preko svojih proroka, ali nisu obraćali pažnju. Stoga si ih predao u ruke drugim narodima.“
Nemija 9:30
– „Onda Duh Jehovin dođe na mene i reče mi da kažem: „Ovako kaže Jehova…
Ezekiel 11:7
– „Na meni je Duh Gospoda Jehove, jer Jehova me je pomazao da siromasima objavim radosnu vest; poslao me da iscelim one srca slomljenog, da sužnjima objavim oslobođenje i zatvorenima puštanje na slobodu…“
Isaija 61:1
Novi zavet takođe naglašava da Sveti Duh govori kroz proroke i nadahnuta pisma. Evo nekoliko primera:
– „Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo u kojem je Sveti Duh kroz Davidova usta prorekao za Judu, koji je bio vodič onima što su uhvatili Ješuu.“
Dela apostolska 1:16
– „Tako nesložni među sobom, počeše da se razilaze kada je Pavle rekao: „Kako je dobro Sveti Duh rekao kada je preko proroka Isaije govorio o vašim praocima:…’
Dela Apostolska 28:25
– „Jer, nikad proroštvo nije nastalo ljudskom voljom, nego su ljudi poneti Svetim Duhom govorili od Boga.“
2. Petrova 1:21
– „Stoga, kao što kaže Sveti Duh: Danas ako mu čujete glas,…“
Jevrejima 3:7



Dobijajte obaveštenja o novim člancima